Chevrolet Camaro 3rd Gen: Nije sprinter, ali nastupa kao komandos i zvuči kao heavy metal band na koncertu
Početkom osamdesetih godina u podzemlju Sunset Stripa u Los Angelesu počeo se rađati novi glazbeni žanr. Vrlo agresivan, glasan, divlji i potpuno neobuzdan u svojoj žestini. Prvi heavy metal bandovi poput Quiet Riot bili su sve samo ne tihi, a novi pokret tražio je automobil koji će dostojno predstavljati njihov stav i izražaj. I pronašli su ga u trećoj generaciji Chevrolet Camara. Uz nove ekološke standarde tog doba u Americi mnogi su smatrali da su muscle automobili stvar prošlosti, pa su u Chevroletu ozbiljno razmišljali da Camaro treće generacije ima prednji pogon. Srećom, glavni inženjer Tom Zimmer i voditelj razvojnog tima Fred Schaafsma bili su odlučni u tome da Camaro ostane vjeran muscle car tradiciji i inzistirali su na stražnjem pogonu. No novi je model prošao temeljitu dijetu, dobio sve četiri disk kočnice i novi prednji ovjes, a iako je straga ostala kruta osovina, lisnate opruge zamijenjene su spiralnima. Optimizacijom karoserije ukupna masa smanjena je za više od 200 kilograma uz odličnu aerodinamiku, a modernijim ovjesom je uvelike poboljšano ležanje na cesti. Godine 1987., prvi puta nakon 18 godina stanke, u ponudu Camara se vraća i kabriolet verzija i to kao limitriani model. Kabrioleti su iz Chevroletove tvornice izlazili kao targe, s obzirom da je ta verzija već imala pojačanu karoseriju, a onda bi američki karoserist American Speciality Cars, koji je prerađivao i Toyotu Celicu primjerice, obavio pregradnju u pravi kabriolet. Kako bi zadovoljio nove standarde Camaro treće generacije počeo je život s štedljivim, ali slabašnim motorima. “Iron Duke” četverocilindraš obujma 2.5 litre razvijao je samo 90 KS, tek nešto jači bio je 2.8-litreni V6 i ti će motori ostati zapisani kao najslabiji u povijesti ove američke ikone. Srećom, Chevrolet je od starta nudio i par 5-litrenih V8 motora, s rasplinjačem i ubrizgavanjem goriva, a kasnije sportske verzije Camara potaknut će Chevroletovo sudjelovanje u natjecanju International Race Of Champions. Godine 1989. tako se u ponudu vraća slavna sportska oznaka RS koju je Chevrolet nudio i za prestižni kabriolet. Ponosni vlasnik upravo takvog, vrlo rijetkog Camara RS iz 1991. za koji kaže da je jedini na ovim prostorima, je Tino Sevlić, inače vlasnik tvrtke za održavanje i najam oldtimera Black Pearl, aktivan član Kluba američkih automobila i redoviti posjetitelj internacionalnih mitinga poput domaćeg Trash&burna. Posjeduje i Pontiac Firebird iz istog doba i još stariji Ford Mustang, a Camaro mu je prvi amerikanac koji je kupio.
“Još kao klinac sam se zaljubio u ovaj model gledajući ga u filmovima i serijama i oduvijek mi je bila želja da ga jednog dana kupim”, kaže Tino o svojoj prvoj ljubavi. “Kada sam ga napokon pronašao, mehanički je bio u katastrofalnom stanju i potrošio sam dvije godine i gomilu novaca na restauraciju”, priča mi Tino. Stvar je dodatno otežalo što je riječ o rijetkom američkom automobilu. “S nabavkom dijelova mi je puno pomogao Saša Agić, koji je dobro poznat u krugovima zaljubljenika u američke aute, a dosta stvari sam naručivao preko interneta. Lak je takav kakav je, na njemu nisam ništa radio, ali motor, getriba i ovjes su zahtijevali temeljitu rekonstrukciju”, priča Tino. Chevrolet Camaro treće generacije po mnogočemu je tipičan predstavnik američkih muscle car sportaša s početka devedesetih i već sama njegova niska, dugačka, zašiljena pojava impresionira. Pored agresivnog dizajna, s, za to doba tipičnim trokutasto zašiljenim prednjim krajem i kockastim svjetlima, iznenađuju njegove karakteristične dimenzije. Dug je gotovo pet metara, a međuosovinski razmak jedva premašuje 2,5 metra, pa su prevjesi vrlo dugački što je bio dizajnerski stil amerikanaca toga doba. Za naše pojmove Camaro je zaista velik, ali za američke pojmove s početka devedesetih je bio kompaktan! Iako je zima Tino odmah spušta krov koji otkriva vrlo luksuznu, kožom presvučenu unutrašnjost.
“Ovo je prvi Camaro koji je imao airbag, prozori i retrovizori su na struju, ima klima-uređaj…”, nabraja opremu dok se zavaljujem u profilirana ali i vrlo udobna sjedala. Pogled mi pada na brojač okretaja na kojem crveno polje počinje već na 4500 o/min po čemu bi netko mogao zaključiti da je ispod dugačkog poklopca motora kakav dizelaš. A kad ono… sušta suprotnost. Anlaser lijeno pokreće motor, samo paljenje velikog 5-litrenog V8 benzinca možda je zavodljivije i od muškog zvuka ili pucanja iz auspuha prilikom turiranja. Za razliku od starog mjenjača sa samo tri brzine, Tinov Camaro ima overdrive automatik, ali ni to mu ne pomaže da bude štediša, barem ne po današnjim standardima. “Na otvorenoj cesti troši 15-ak litara, a u gradu ide i preko 20”, bez puno uzbuđivanja priča Tino dok sam ja iznenađen kojom brzinom klasični automatik reagira na imalo jači pritisak na vrlo tvrdu papučicu gasa. Pritom se čitav automobil uzdigne na mekanom ovjesu poput glisera, a baš poput brodskog motora – sirovo, promuklo i glasno – zvuči i niskoturažni V8 dok jašimo na valu njegova okretnog momenta kojeg automatik rasteže do beskraja. Možda nije jurilica, ali Tinov Camaro isto tako nigdje ne prolazi nezapaženo. On je na to već navikao, osim kad ga zbog toga zaustavljaju organi reda. “Jednom me tako zaustavila policija, pa krenuli provjeravati broj šasije, dižu haubu, pa me tražili da otvorim prtljažnik… sve da bi na kraju sa smiješkom priznali da su samo htjeli vidjeti automobil”, smije se Tino.
