Henry Ford je imao pravo: Pozitivno razmišljanje je sranje
Možda niste čuli za njega, ali Napoleon Hill je bio američki pisac knjiga samopomoći. Živio je sredinom prošlog stoljeća, a najpoznatiji je po svojoj knjizi Think and Grow Rich (što bi značilo “razmišljaj bogato i postani bogat”) izdanoj 1937, koja se nalazi na top listi 10 najprodavaniji knjiga samopomoći svih vremena. No prije nego je postao slavan i bogat zahvaljujući knjizi koja sugerira da samo pozitivnim razmišljanjem možemo generirati uspjeh, Napoleon Hill je bio siromašan čovjek. Što je kontradikcija u samom startu – siromašan čovjek napisao je knjigu kako postati bogat. I obogatio se. No nije se obogatio (samo) zato što je razmišljao pozitivno, već se obogatio zbog svih budala koji su kupili njegova knjigu, izjavio je jednom Shree Rajneesh poznat i kao Osho, kontroverzni Zen majstor, guru i duhovni učitelj. Hillov rad, trud, napor i talent kojim je napisao tu knjigu tako kako ju je napisao je ono što ga je učinilo bogatim. I premda je knjiga kasnije prodavana u više primjeraka nego je dijeljena Biblija, na početku nije bilo tako. Hill je sam prodavao svoju knjigu ispred knjižare, doslovno povlačeći ljude za rukav. I kao što bi rekao Bill u Kill Billu, “so it happened” da je jedan dan ispred knjižare svoj najnoviji automobil parkirao veliki Henry Ford, otac serijske proizvodnje i modela T, jednog od najznačajnijih automobila u povijesti koji je zahvaljujući tada revolucionarnom proizvodnom procesu bio povoljan i time dostupan velikom broju ljudi. Henry Ford je tada ušao u knjižaru tražeći nešto novo za čitanje, a kada ga je vidio Napoleon Hill nije želio propustiti priliku pa mu je prišao sa svojom knjigom u ruci rekavši”: “Izdana je nova velika knjiga – bit ćete s njom zadovoljni. Jer to nije samo knjiga, to je sigurna metoda uspjeha”. Ford je pogledao čovjeka i upitao: “Jeste li vi autor te knjige?”, a Napoleon je ponosno odgovorio: “Da, ja sam je napisao”. I kao što kaže Osho, s pravom je bio ponosan jer knjiga je izuzetno dobro napisana, pravo remek djelo, a napisati remek djelo iz sranja zaista je umjetnost.
A onda ga je pragmatični Ford, ni ne primivši knjigu u ruke, upitao: “A jeste li došli ovamo u svom automobilu ili autobusom?”. Napoleon nije razumio što ga točno pita i odgovorio: “Došao sam autobusom, naravno”. Henry Ford se zatim okrenuo prema izlogu i rekao: “Pogledajte vani. To je moj privatni automobil. Ja sam Henry Ford, a vi varate ljude – nemate ni svoj automobil, a pišete knjigu koja se zove Think and Grow Rich. Ja sam se obogatio bez da sam razmišljao bogato, pa ne želim trošiti vrijeme na vas i vašu knjigu. Vi mislite bogato pa se onda obogatite! I kada se obogatite onda me posjetite. To će mi biti dokaz, a ne ova vaša knjiga”. Navodno do tog ponovnog susreta nikad nije došlo, navodno Napoleon Hill nikada nije smogao hrabrosti ponovno se susresti s Fordom premda se u međuvremenu itekako obogatio. Ali Fordova logika bila je ispravna, smatra Osho. Ja ne vjerujem u pozitivno razmišljanje, izjavio je svojedobno, u vrijeme kada je ova filozofija zahvaljujući autorima poput Hilla, Carnegiea, Pealesa i sl. počela uzimati maha. I to zato što ta filozofija podrazumijeva neiskrenost i zavaravanje. To znači vidjeti nešto i istovremeno zanijekati da smo vidjeli jedan dio, da taj dio postoji. To je metoda zavaravanja sebe i drugih, a takvo nešto može goditi samo prosječnim umovima, smatrao je Osho. U teoriji pozitivnog razmišljanja je da ako se hranimo takvim pozitivnim mislima, ako razmišljamo o tome kako ćemo biti bogati i sretni da će nam se to i dogoditi. Glavni moto je ne gledajte na negativno, mislite samo pozitivno. Što je u redu ako se trenutno želimo osjećati bolje jer ćemo razmišljanjem o lijepim stvarima tijelo ispuniti hormonima ugode, za razliku od (nekonstruktivnog) razmišljanja o negativnom. Ali ako ne gledamo u negativnosti, zar one nestaju? Ne, one su i dalje tu, jer stvarnost ne možete promijeniti. Jedino što radite je da zavaravate sami sebe. Noć, mrak je i dalje tu; samo zbog toga što ćete vi razmišljati kako je 24 sata samo dan i svjetlo, to se neće dogoditi. Negativno je dio života baš kao i pozitivno, i jedno drugo ne isključuje, oni se balansiraju.
Živeći samo djelomičnu istinu, samo pozitivnu, ignoriramo njezin drugi dio. A poluistina je puno opasnija od cijele istine, koliko god nam se ta cijela istina ne sviđala. Osho čak smatra da problem nije uopće laž, jer se nju lakše (raz)otkriti, nego je problem poluistina koja se pretvara da je cijela istina. A to je ono što ljudi danas naveliko žive, gotovo 50 godina nakon što je Osho preminuo. Živimo u doba novog velikog vala “think pink” filozofije, u društvu koje njeguje samo pozitivne stvari i osjećaje, u kojem se sve gleda kroz ružičaste naočale, svi se predstavljaju kao sretni i nasmijani, na radiju se priča samo veselo, a Internet gori od selfija kojima se pokušavamo prikazati u najboljem svjetlu uz heshteg-sranja poput #samoljubav, #samopozitivno. I nitko se ne pita, dobro a što je s onim negativnim? Ono, usprkos svemu, nije nigdje nestalo koliko god bi mi to htjeli. Mrak je i dalje sastavni dio nas baš kao što je i dana. Takvim forsiranjem pozitivnog samo guramo sve ono negativno u podsvijest i kondicioniramo mozak na pozitivne misli i na to da automatski odbacuje negativno. Jedini je problem što je nesvjesno mnogo moćnije od svjesnog, prema Oshu čak do devet puta, i ono što je odbačeno i potisnuto zapravo upravlja našim životima. Htjeli mi to vidjeti ili ne. Možemo misliti pozitivno koliko god hoćemo u svojoj glavi, ono što se vari u našoj podsvijesti je ono što nas vodi kroz život i ono što upravlja našom sudbinom. A mi to odbijamo vidjeti misleći samo na pozitivno. Ono što je negirano, baš kao što biste i vi da netko negira vaše postojanje, ima prirodnu i silnu želju da se pokaže – ako to nastavimo ignorirati, onda i na načine koji će nam stvoriti najviše problema (čitaj jače skrenuti pažnju) upravo zato da bismo napokon otvorili oči. Zato je metoda pozitivnog razmišljanja zapravo kontraproduktivna. “Negativne”, crne i ostale misli i osjećaji trebaju biti osvješteni, otpušteni, propušteni, prorađeni, a ne potisnuti negdje ispred onih pozitivnih, ne odbačeni ili ignorirani. Što je najgore, ti negativni osjećaji imaju svoju svrhu i ona je ispod svega tog crnog i “ružnog” za nas zapravo pozitivna! Odbacujući negativno, zapravo sami sebi uskraćujemo život u cijelosti, baš kao što smo se odrekli i istine u cijelosti. I pitamo se zašto nam stvari, ako zaista pogledamo istini u oči, vjerojatno ipak ne funkcioniraju u životu onako kako bi željeli, zašto i dalje imamo iste probleme, a toliko se silno trudimo razmišljati #samopozitivno…
