Stupići napadaju II dio: O tome tko i koliko zarađuje na stupićima u Zagrebu, koliko bi nas oni zaista mogli koštati kao i o vašim reakcijama i komentarima na ovu temu

Moj prošli post o pošasti zaštitnih stupića na zagrebačkim prometnicama imao je, zahvaljujući vama dragi posjetitelji, izuzetan odjek. Nije mi samo to poticaj za nastavak već ste mi vi sami donijeli novog materijala. Igor Krajcar je na mom blogu s pravom upitao “Postaje li Zagreb – Stupnik? Prema nevjerojatnoj rasprostranjenosti u članku spomenutih stupića, u skoroj budućnosti mogao bi se tako zvati i neka se nikako Stupničani ne osjete prozvani ili uvrijeđeni jer njihov je Stupnik smislen i uredniji”. Te nakon toga iznio zanimljivo razmišljanje – zamislite kakav problem stupići na cestama predstavljaju slijepim osobama! “Zadnja fotografija jasno govori o tome koliko je osoba s bijelim štapom presretna kad fula uličnu lampu, kiosk, dva stupića od legure, pa tri plastična, pa onda savlada izazov zebre, iscrtane ukoso, na kraju koje ju opet dočekaju tri stupića kao veliko finale”. Igor Krajcar skrenuo je pažnju i na stupiće ispred hotela Esplanade koji navodno služe da se tamo ne bi parkirali automobili, ali s druge strane “njihovi conciergei (vratari – da svima bude jasno, bez ikakve primisli o podcjenjivanju osoba koje obavljaju taj posao) ih uredno miču ne bi li se autobus parkirao na samu recepciju kako cijenjeni i visokopoštovani turisti ne bi morali napraviti koji korak više. To što je autobus parkiran na pločniku, dakle na javnoj površini koja je namijenjena za kretanje bijede i žgadije koju nazivamo i pješacima, i što su ploče na tom dijelu polomljene i pločnik je grbav i nepouzdan za hodanje – nikome ništa”.

Gospodin Santic i Damir su u komentarima na mom blogu također istaknuli jednu zanimljivu stvar – koliko stupići postavljeni na samu ulicu i duž prometnih kaplji sprječavaju prolazak vozila hitne pomoći? Kao što je slučaj kod priključivanja na Slavonskoj aveniji. Tamo je to zaista očito – kada nije bilo stupića kola Hitne pomoći ili vatrogasaca s lakoćom bi došla do spoja traka, a tamo bi vozači, također s lakoćom s obzirom na širinu tri trake, napravili mjesta za prolaz vozila u slučaju hitnosti. A što sada kada je tamo postavljeno 80 stupića od 70.000 kuna koji ne služe niče pametnom i kada je priključni trak popunjen automobilima, kao što je često tijekom dana u prometnim špicama? Volio bi vidjeti taj prometni elaborat koji pročelnik Dinko Bilić spominje u svom odgovoru, a isto razmišlja i već spomenuti Ivan Krajcar: “Ono što je posebno žalosno je da mr.sc. pročelnik nečega bez kompleksa vrijeđa tuđu pamet i na konkretna i pametna pitanja odgovara u općepoznatom obraćanju vlasti bilo koje razine – maloumnicima. Na pitanje tko je dao nalog za postavljanje stupića, odgovor bi trebao biti Ime i Prezime; ako je pak odluka donesena nakon izrađene stručne prometne studije, opet nam dajte Ime i Prezime da znamo kojeg to prometnog “stručnjaka” više nikad ništa ne treba pitati”. Btw, još sam prošli tjedan poslao ponovni upit pročelniku u kojem tražim točno tko je osoba odgovorna za način na koji se postavljaju stupići, tko je taj tko potpisuje nalog za postavljanje stupića na ovom ili onom mjestu, ali taj odgovor još nisam dobio.

Bilo bi to zanimljivo i zbog slučaja Ilica na koji je također nekoliko mojih čitatelja upozorilo na facebooku. Naime, kod broja 171 kod Pivovare, ispred pješačkog prijelaza na obje vanjske trake postavljeni su stupići što ne da ne povećava ničiju sigurnost, nego je upravo suprotno – ugrožava. Na tom dijelu Ilice naime, dozvoljeno je korištenje i tramvajske pruge za promet ostalim vozilima pa tako stupići stoje između automobila koji se kreću u istom smjeru(?!), a kako na tom mjestu Ilica zavija često se zna dogoditi da ih vozači ne vide i krenu u prestrojavanje. Očito je to po njihovom izgledu – prvih nekoliko stupića između ta dva prometna traka što voze u istom smjeru već su itekako puna masnica od batina koje su dobili. Koliko je vlasnika oštetilo automobile na njima ne znam, ali stvar je u tome što mogu, i to potpuno bezrazložno, uzrokovati sudar. A naročito pogubni mogu biti za motocikliste i vozače skutera koji često za vrijeme prometnih gužvi voze upravo između prometnih trakova. Koji je prometni stručnjak i na temelju kakvog elaborata odredio da se tu postave stupići i zašto, bilo bi vrlo zanimljivo saznati. Pogotovo stoga što je 200 metara dalje identičan pješački prijelaz, na istoj ulici s istim uvjetima – ali tamo nema stupića! Niti na slijedećem pješačkom prijelazu 500 metara dalje…  Zašto su postavljeni ovdje, a tamo ne, pitat ću kada gospodin pročelnik udostoji dati ime odgovorne osobe.

U međuvremenu sam malo istražio tvrtku Cestodom d.o.o. Zagreb koja nabavlja dotične elastične/gumene stupiće za 700 kuna + PDV. Bilo je naime puno komentara na facebooku u kome se spominje Bandić i njegovo namještanje poslova svojoj rodbini i slično, pa i direktnih pitanja kome je Bandić namjestio ovaj unosan posao. Javni je podatak da je direktor i jedini vlasnik tvrtke Cestodom d.o.o. koja nabavlja dotične stupiće Samir Hodžić. Ta ista tvrtka nabavlja i ozloglašene ležeće policajce za zagrebačke prometnice – što je još jedna tema za sebe o kojoj sam u raznim publikacijama već puno puta pisao, a doći će i ovdje na red – a prve je ležeće policajce u Zagrebu postavila u doba rata 1993. godine. A koliko je to pak, unosan posao najbolje pokazuje Financijski izvještaj FINA-e za 2014. godinu dotične tvrtke. U njemu se lijepo vidi da su poslovni rashodi tvrtke Cestodom d.o.o. upola manje od poslovnih prihoda i da je godišnje ostvaruje dobit od 2,5 do 3 milijuna kuna. “Fino, marža 100%” bio je jedan komentar na ovo na facebooku.

Prema razlici prihoda i rashoda eventualno bi se moglo generalizirati pa reći da tvrtki Cestodom našim novcem Grad za svaki proizvod plati još jedan. Što znači da bi jedan stupić mogao biti gotovo dvostruko jeftiniji. Detaljno proučavajući jednog mogu zaključiti kako su se zaista potrudili da nam ga skupo prodaju. Ima ugraviran grb Zagreba na vrhu, tri reflektirajuće trakice i još nekakve kuglice kojima je poput dijamanata optočeno njegovo postolje. No u osnovi je riječ o komadu gumene plastike – doduše biorazgradive i japanske kvalitete kako stoji na stranici Cestodoma – no ipak je to samo obična plastična, savitljiva cijev s držačem u sredini. Nešto što bi moglo koštati, procjenjujem od oka, i manje od 100 kuna.

Ne-budi-lijen, pitao sam gospodina Googlea što on misli koliko bi takav stupić mogao koštati i eto me ubrzo na Alibabi šaljem upit jednom uglednom kineskom proizvođaču. Piše na njihovoj stranici da su se u zadnjih 10 godina specijalizirali za proizvodnju sigurnosne prometne opreme, da su vodeći proizvođač na kineskom tržištu, kunu se u kvalitetu svojih proizvoda, navode standarde i testove na elementarne nepogodne i udarce koje njihovi stupići, uspornici, skretači, ograde i ostalo što proizvode moraju zadovoljiti. Djeluju ozbiljno, a na slici stupić gotovo isti kao oni u Miramarskoj pa šaljem upit za 200 komada – čisto da me ozbiljno shvate. Isti dan stiže mi stiže veseli mejl od Jackiea s ponudom za stupiće – 3,6 dolara po komadu. Ili nešto manje od 25 kuna. Ok, to je čista cijena, bez poreza, carine, raznih trošarina te troškova prijevoza iz Kine. Ali dovoljno nisko da se čovjek ozbiljno zamisli o pokretanju novog biznisa…

Kako se u gradskom uredu razbacuju našim novcima tobože u ime sigurnosti, a zapravo bez pravog razloga kao u ovim primjerima što sam ih naveo najbolji je primjer povijest Masarykove. Jer nečiju glupost i nestručnost što je tamo popikano više od 130 stupića duž te ulice smo platili mi i – nikom ništa. Bili su postavljeni očito potpuno bespotrebno jer ih danas tamo više nema. Prije četiri godine naime, čitav desni trak Masarykove, u njenom donjem i gornjem dijelu, bio je načičkan elastičnim stupićima – sve po zlatnim pravilima našeg pročelnika Bilića koja kažu da se stupići postavljaju zato da “osiguravaju izlazak vozila sa kolnih ulaza/izlaza”. Pa smo onda dobili apsurdnu situaciju koju najbolje dočarava slika koju mi je ustupio Marko Brnčić. Umjesto da osiguravaju famoznu sigurnost prometa oni su stvorili takvu pomutnju ne samo stanarima već i pješacima i biciklistima koje su navodno ti stupići trebali štiti, a zapravo su svima onemogućavali kretanje, da je došlo do opće pobune. Nakon koje ih je Bandić ekspresno maknuo, ali samo da bi ugradio tzv. mirne ležeće policajce (ponovno zarada Cestodomu) odnosno niske prepreke, da bi onda i to bilo maknuto kako bi danas u prvom djelu Masarykove bile terase kafića (naravno, “zaštićene” stupićima), a u drugom taksi stajalište. A svu tu opremu, sva ta postavljanja i rastavljanja, premišljanja i isprobavanja su platili – građani grada Zagreba.

Pročitajte i ostale postove vezane uz stupiće

• 
•