The Grand Tour: Uvod ravan Mad Maxu, Eboladrom kao najopasnija staza na svijetu, tri mrtva celebritija i tri legendarna voditelja (jedan je postao beskućnik)

Dame i gospodo, they are back! The boys are back in town, trio fanatstikus rolls again, legends strike back, nazovite to kako hoćete, počela je velika turneja, počeo je The Grand Tour! Veliki, visokobudžetni novi show s BBC—ja otpuštenog Jeremyja Clarksona i njegovih kompanjona Richarda Hammonda i Jamesa Maya. Moj prvi dojam i onaj koji se proteže kroz čitavu prvu epizodu čisto zbog cjelokupnog osjećaja, produkcije te naročito načina snimanja i režije je – filmski. The Ground Tour je vrlo filmski. Sniman je poput filma, režiran, igran radije nego napumpan, neke scene idu vrlo polako, kao da se nikome ne žuri. Za razliku od novog Top Geara koji je sav umjetno nabrijan. I to nije slučajno, to je možda najveći odmak od starog Top Geara. Gledao sam i neke clipove iz budućih epizoda i Clarkson, Hammond i May se dobro zajebavaju na račun svoje konkurencije i naročito usiljenih, pompoznih najava Chrisa Evansa. Primjerice kad Clarkson kaže Hammondu: “Ne, ne tako, ne smiješ govoriti obično, daj reci to onako kako to rade na televiziji”. Sam početak je kao da gledate film, a i malo melodramatičan. Clarkson izlazi iz zgrade u Londonu, u kojem naravno kiši, ulazi u taksi u kojem sluša vijesti o svom otkazu, odlazi na aerodrom, sjeda u avion i čitav show se seli u Ameriku. Šatro kao rental sjeda u Galpin Fisker Ford Mustang, dok u pozadini počinje glazba. Lagano prepoznajemo “I can see cleary now” Johnnyja Nasha, ali u obradi, kasnije će biti otkriveno, Hot House Flowers koji sviraju na bini usred kalifornijske pustinje. Hot House Flowers su inače irski band, čiji mi je prvi album donio stari na kazeti iz Londona krajem osamdesetih i to je možda najpametnija stvar koju mi je donio s nekog puta. Gore su sjajne stvari poput I’m Sorry i Dont’ Go koje sam obožavao s vremena na vrijeme vrtjet na radiju. I tako već prolazi druga minuta emisije u kojoj basically Clarkson putuje, u novu zemlju, u Los Angeles, bez ijedne progovorene riječi i Hot House Flowers upravo pjevaju “I think I can make it now, the pain is gone” kada mu se autocesti poput dva F16 u trokut formaciji pridružuju Hammond i May u druga dva Mustanga. Uz stih pjesme “All of the bad feelings have disappeared” scena je zapravo dirljiva, gotovo srcedrapateljna, s obzirom na pozadinu cijele priče.

I taj uvod zapravo govori o tome zašto su Clarkson, Hammond i May zapravo toliko popularni, zašto će im teško itko tako skoro moći parirati i zašto je BBC napravio veliku glupost što ih je (ot)pustio bez obzira na Clarksonov ispad živaca. Njih trojica su veliki, iskreni, autentični, pravi prijatelji! Oni nisu samo tri sposobna, zabavna i dobro utrenirana voditelja nekakve emisije, oni su prijatelji u stvarnom životu koji se druže i kad se kamere ugase. I to toliko dobri prijatelji da se mogu zajebavati na račun jedan drugog i spuštati jedan drugom, a da se nitko ne uvrijedi. Koliko god svi znamo da slijede scenarij, doslovno padaju od smijeha sa stolice usred studija pred publikom! Amazon je dobro i s pravom igrao na tu kartu s mnogim behind-the-scene klipovima koji su prethodili premijeri The Grand Toura koji jednostavno prikazuju njih trojicu dok – pričaju. Recimo o kupovini donjeg rublja! Taj njihov prisni odnos je stvaran i to je ono što ne možeš samo tako odglumiti, to ne možeš “fejkati” i ta kemija među njima, uz sve ostalo, je ono što ljudi vole. To njihovo prijateljstvo je toliko očito i dominira emisijom od te druge minute pa na dalje kroz čitavih u svakoj od sat i 10 minuta koliko epizoda traje. Ne čudi me što je bila izjava on-line kako su se neki ljudi rasplakali u prvih pet minuta The Grand Toura.

Nakon što se Clarksonu na njegovo oduševljenje pridruže Hammond i May i kako Hot House Flowers ubrzavaju ritam tako se i scena razvija u impresivna prizor tri mustanga koji jure kalifornijskom pustinjom i sustižu konvoj od 150 rijetkih i tipičnih automobila (najviše američkih, ali tu su i Rolls Royce i Bugatti Veyron) te prolaze kroz njihove redove, a svi zajedno dižu ogroman oblak prašine. Scena kao da je izvađena iz Mad Maxa, snimana je s šest mlaznih aviona, a navodno je koštala impozantnih 3,2 milijuna dolara. Jer usred pustinje ih dočekuje 2000 fanova, čitava tribina i sada već poznati šator/studio s kojim će putovati oko svijeta. Tu se dalje show nastavlja u sličnom okruženju kao Top Gear (s istim štosevima iz Top Geara poput najzgodnije cure iz publike iza Clarksona u tako da je uvijek u kadru kad ga snimaju), ali s zabavnim natezanjem oko britanskog engleskog i američkog engleskog i naziva dijelova automobila, a onda počinje središnji prilog prve epizode razbijen u dva dijela. Usporedba tri najskuplja i tehnološki najnaprednija superautomobila na svijetu – McLarena P1, Porschea 918 i Ferrarija LaFerrari. To je i Top Gear navodno pokušavao, ali nije uspio. U prilogu onda postaje očito ono što mi osobno nije po kusu, a to je “digitalizaijca”. Kompjuterski natpisi, 3D projekcije preklopljene s pravim automobilima, pa i Instragam filteri u scenama besciljnog divljanja automobilima tako da u nekim trenutcima sve izgleda kao u kompjuterskoj igrici odnosno u novom nastavku Brzih i Žestokih. Recimo umjesto old-school magnetskih naljki na ploči s najbržim vremenima, u The Ground Touru, koji isto ima ploču s najbržim vremenima, je to kompjuterski izvedeno pa svi bulje u ekran da vide koje će se vrijeme pojaviti. Ti “kompjuterski” dijelovi su mi se najmanje svidjeli, ali jasno je da se novi show želi svidjeti mladoj, kompjuterskoj generaciji.

No, ploča s najbržim vremenima znači da imaju i svoj zasebnu trkaću stazu (smještenu u Engleskoj) koju su prikladno nazvali Eboladrom i koja prema najavi nije trkaća staza, nije stara aerodromska pista (premda zapravo je), nije cesta, ali je opasnija od svega toga. Ne samo zato što ima oblik ebole, smortosnosnog virusa, nego što na njoj izlijeću mnoge životinje poput srna, ovaca, zečeva i fazana, što je često mokra ili što jedan zavoj napravljen kako bi se okružila iz rata zaostala bomba. Tu se vidi prava duhovitost čitave ekipe koju je Top Gear potpuno izgubio njihovim odlaskom. Ravni pravac se zove Isn’t jer zapravo nije pravac nastavlja se na dva super brza zavoja bez ne samo pasica nego ikakvih izletnih zona, a onda slijedu oštar zaokret za 180 stupnjeva za driftanje u “zavoju s tvojim imenom” te nakon ravnice vrlo uski “zavoj s kućom stare gospođe” i pred kraj zavoj s trafostanicom. Iako su to doslovce prekopirali iz Top Geara The Stiga nisu mogli ako što sam objasnio u prethodnom postu, ali je zato bila dobra podloga za spuštanje Top Gearu.

Da ne spojlam sve, ima puno duhovitog trolanja Top Geara, a što je najgore The Grand Tour je zapravo ispao Top Gear! Top Gear kakvog smo svi uvijek voljeli, ali i Top Gear po koncepciji. Dok se čak i novi Top Gear pokušao odmaknuti od starog formata, The Grand Tour nije i u tom smislu donio baš ništa novog. No za razliku od novog Top Geara je vrlo zabavan – u prvoj epizodi voditelji su se potukli s publikom, ubili tri celebrity gosta, a Clarkson je na kraju izgubio kuću. Da li se isplatilo čekati The Grand Tour? Definitivno! Osobno sam se u prvoj epizodi nasmijao valjda dvostruko više nego u čitavoj prvoj sezoni novog Top Geara. Kao što i sami protagonisti kažu: to se ne može opisati, morate to vidjeti! 😀

• 
•